Društvo za promicanje orguljske glazbene umjetnosti "Franjo Dugan" osnovano je 17. studenog 1994. godine na inicijativu orguljašice i profesorice orgulja na muzičkoj akademiji u Zagrebu Ljerke OčićVodi Vas na stranice Ljerke Očić. u njenom domu na Lašćinskoj cesti 77, gdje se i danas nalazi sjedište Društva. Cilj društva je promicanje svih aktivnosti koje doprinose popularizaciji i unapređenju orguljaške glazbene umjetnosti, poticanju skladateljskog stvaralaštva, izvedbi recitala i koncerata, te gradnji, očuvanju i održavanju orgulja u Republici Hrvatskoj, a koji instrumenti predstavljaju osobito vrijednu hrvatsku baštinu.
Plodonosno djelovanje Društva, kroz sada već punih trinaest godina, zasigurno će ostaviti traga u glazbenoj povijesti, ne samo grada Zagreba, već i Republike Hrvatske.
Osnovano u vrijeme zanemarena i, slobodno možemo reći, svojevrsnog anatemiziranja orguljaštva zbog dugotrajne nesklonosti političkih i inih okolnosti, Društvo "Franjo Dugan" svoj je put uspješnog djelovanja krčilo isključivo zahvaljujući velikom entuzijazmu članova, koji su svojom predanošću i ljubavlju prema glazbi, u razdoblju od osnutka do danas postojano promicali i ostvarivali ideje Društva.
Odgoj i edukacija mladih ljubitelja orguljske glazbene umjetnosti, organiziranje koncerata, utemeljenje Prvog hrvatskog natjecanja mladih orguljaša, izdavačka djelatnost, mnogobrojne akcije kojima je bio cilj promicanje orguljaštva i njegova popularizacija kroz različite medije, te ustanovljenje ciklusa kućnih koncerata pod nazivom "Iz salona Očić" samo su dio širokog spektra djelovanja Društva "Franjo Dugan".
Povodom deset godina svog rada i javnog djelovanja, Društvo "Franjo Dugan" izdalo je ljetopis pod uredničkim vodstvom Matije Očića, odvjetnika iz Zagreba i člana Društva, a kojim želimo sva naša nastojanja zabilježiti za neka nova vremena i nove naraštaje i oteti ih zaboravu. Stoga ova iscrpno dokumentirana kronika glazbenog života u Hrvatskoj u razdoblju od osnutka Društva 1994. do 2005. predstavlja svjedočanstvo iznimno predanog mara ljudi koji su željeli dati doprinos hrvatskoj kulturi, svaki na svome području djelovanja, ujedinjeni uzajamnom ljubavlju i poštovanjem prema glazbi.
Matija Očić - predgovor "Ljetopisa"
Mnogi će se zapitati zbog čega je danas uopće potrebno osnivati društvo za promicanje orguljske glazbene umjetnosti, koja mu je svrha i kakvi su mu ciljevi?
Na ovo pitanje odgovor nam nesumnjivo daje stanje orguljske glazbene umjetnosti u Hrvatskoj, koje zaista nije primjereno našoj kulturnoj razini i europskoj orijentaciji na koju se toliko pozivamo. Sa žaljenjem moramo konstatirati da je orguljska glazbena umjetnost u Hrvatskoj zapostavljena u svakome pogledu.
Razloge zapostavljanja ili čak zanemarivanja ove grane glazbene umjetnosti moguće je objašnjavati i opravdavati dugim četrdesetpetogodišnjim stavom totalitarnog sustava, s gotovo stupidnim stavom establišmenta prema orguljama kao potpuno nepotrebnom, «reakcionarnom» i «crkvenjačkom» instrumentu. Kroz dugi niz godina upornog političkog difamiranja, orgulje su zaista kao instrument, gurnute gotovo potpuno u stranu sa umjetničke glazbene scene u čitavoj našoj zemlji.Zbog navedenih razloga orgulje su, nažalost, još i danas ostale samo životariti na margini umjetničkih glazbenih zbivanja u Hrvatskoj.
Da je stanje upravo takvo kakvim ga opisujem, dokazuju činjenice koje nije moguće ignorirati, a koje su i dale poticaj da se sada, kada je to dopušteno i moguće, nešto učini organiziranim djelovanjem na tome području. Treba, naime, istaći da u našoj vrlo teško narušenoj brizi o orguljama i orguljskoj glazbenoj umjetnosti pojedinačni pokušaji entuzijasta ne mogu dati potreban rezultat na polju uspješnog djelovanja.
Bez pokroviteljstva odgovarajućeg društva, djelatnosti pojedinaca vrlo su ograničene. Prema europskim propozicijama, bez odgovarajućeg pokroviteljstva društva ili institucija nije moguće organizirati natjecanja mladih orguljaša koji bi kasnije mogli nastupati na europskim natjecanjima kao predstavnici naše zemlje. To je pak osnovni preduvjet za napredak naše orguljske glazbene umjetnosti, koju moraju pred svijet iznijeti budući mladi naraštaji orguljaša koji sada kod nas stasaju u zanemarivom broju.
U njegovanju orguljske glazbene umjetnosti daleko zaostajemo za europskim zemljama, gdje je taj stari instrument, a s njime i orguljska umjetnost, posebno cijenjen.Mi u orguljskoj umjetnosti zaostajemo i za nama najbližim zapadnim zemljama, jer kod nas nema orgulja kao posebnog predmeta ni u nižim, niti u srednjim glazbenim školama. One ne postoje niti kao instrument, premda su danas mogućnosti za nabavu instrumenta elektronskog tipa vrlo olakšale situaciju.
Ne mora nas čuditi zapostavljenost «kraljice instrumenata» kod nas u pokrajinskim glazbenim središtima, kada niti na našoj Muzičkoj akademiji u Zagrebu katedra orgulja nema svoj poseban status, nego je samo pridodana klavirskom odjelu, kao nekakvo «nužno zlo». Zar sve to, što je navedeno ne upućuje na zaista drugorazredan položaj ovog starog europskog instrumenta kod nas? Ovdje se, nažalost, radi o dekadenciji, jer smo mi imali orgulje kao instrument i orguljaše kao važni čimbenik glazbenog i kulturnog života prije više stoljeća. Kakva im je važnost bila pridavana dokazuje činjenica da je, konkretno u Zagrebu, kroz stoljeća o blagdanu sv. Blaža gradski velikodostojnik dozvoljavao izabranom orguljašu nastup i sviranje u zagrebačkoj katedrali za tu godinu. Nakon prohujalih stoljeća nužno se moramo zapitati: gdje smo mi to danas, kada se predstavljamo kao dio europskog kulturnog okruženja? Zar nam nije u takvoj situaciji dužnost da nešto poduzmemo i stvarno učinimo?
Zbog stanja u nastavi orgulja, ali i zbog odbijanja društava kulturnih provenijencija, koja čak i imaju u svojim programima unapređenje glazbene umjetnosti kod nas, da prihvate pokroviteljstvo nad natjecanjima mladih orguljaša, da potaknu brigu o očuvanju vrijednih starih instrumenata, ili da pomognu u prikupljanju sredstava: stoga je nužno bilo pristupiti organiziranju udruge koja će u svojem radu imati prioritetan zadatak da promovira i aktivira društvo u svim segmentima koji se odnose na orguljsku glazbenu umjetnost kod nas.
Već je naprijed istaknuto da pojedinac u ostvarenju ciljeva i u rješenju egzistentnih problema, premda bio i velik entuzijast, ne može mnogo učiniti. To se posebno odnosi na organizaciju službenih natjecanja orguljaša, gdje je itekako potpora potrebna. Drugim instrumentalistima, kao što su to gudači, pijanisti, trubači i sl., ustaljeno je da takve mogućnosti daju i osiguravaju i društva i institucije, dok za orguljaše takvo što ne postoji. Velika je stoga zadaća društva koje se osniva, da upravo na tom području stvari pokrene s mrtve točke.
Drugi, jednako važan razlog osnivanja ovog društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti jest briga o stanju orgulja ne samo u crkvama, nego i u glazbenim dvoranama. Suvišno je spominjati stanje orgulja u Hrvatskom glazbenom zavodu, koje su za koncertiranje, u ovoj iznimno lijepoj dvorani, potpuno isključene zbog lošeg stanja u kojem se nalaze.
Stanje orgulja u Dvorani «Vatroslava Lisinskog», u koje je prodrla voda zbog probijenog bakrenog krova, oštećenog za vrijeme ratnih zbivanja u Zagrebu, također zahtijeva što hitnije temeljiti popravak i redovito održavanje. O stanju orgulja po našim crkvama, tih rijetkih i prekrasnih instrumenata, suvišno je govoriti, pogotovo o onima koje su u ratu stradale ili su potpuno uništene.
Samo po koji entuzijast, poput pok. prof. Šabana, potrudio se oko toga da se barem dozna kakve instrumente posjedujemo kao nacija. Međutim, unatoč saznanju i učinjenom trudu o tom saznanju, briga se o instrumentima ne vodi, a svakako je razlog tome i činjenica da se u javnosti o orguljama i o njihovoj povijesnoj i umjetničkoj vrijednosti premalo zna. Orguljska glazbena umjetnost nije na dovoljan način popularizirana, i zbog toga su i potrebe ove glazbene grane ostale u društvu nedovoljno ili potpuno nezamijećene. U ovakvoj situaciji orguljska je glazbena umjetnost zajedno s brigom o instrumentima bila prebačena na teret Crkve i njenih župnih ureda, a što je puno premalo da se ta glazbenost u potpunosti u društvu afirmira.
Upravo navedeni razlozi potaknuli su inicijativni odbor da se osnuje Društvo za promicanje orguljske glazbene umjetnosti, koje će okupiti ljubitelje u što širem krugu, da svojim radom i djelovanjem pomažu ostvarivanju postavljenih ciljeva.
Izlaganje prof. Ljerke Očić
na osnivačkoj skupštini Društva 17. studenog 1994.
Nesretne povijesne okolnosti komunističkog sustava kroz koje je prolazila hrvatska kultura u posljednjih pedesetak godina, uvelike su naudile i orguljaštvu.
Naime, odnos prema orguljama kao «crkvenjačkom», a time i «nazadnom» instrumentu, kako je u prošlim vremenima, u skladu sa vladajućom ideologijom bivao okarakteriziran, onemogućavao je prirodan razvoj orguljaštva. Zanemareni su brojni instrumenti od izuzetne važnosti za hrvatsku glazbenu baštinu, zastao je razvoj orguljske literature, te utjecaj orguljaštva u glazbenom životu, poništavanjem njegove osnovne tradicijske vrijednosti. «Anatemiziranju» instrumenta pogodovali su i uvriježeni pridjevi «nepodobnosti» onih koji su se njime bavili.
Takvom je nažalost, nevinom nacionalnom žrtvom opisanog odnosa, bio pokojni prof. Franjo Dugan. Ova svestrana osoba koja je u sebi objedinjavala i prirodni talent znanstvenika i glazbenika, skladatelja, glazbenog pisca, matematičara, fizičara, glazbenog pedagoga, dugogodišnjeg orguljaša zagrebačke katedrale, aktivnog člana mnogih umjetničkih udruga, rektora Akademije za glazbu i kazališnu umjetnost u Zagrebu, istaknutog člana Akademije znanosti i umjetnosti, a možda i najvažnije, naša izravna veza sa europskim orguljaštvom svoga vremena, zbog svoje «političke nepodobnosti», pala je tijekom posljednjih godina u zaborav.
Šteta koja je tako učinjena za hrvatsku glazbenu kulturu teško je sa današnjeg stajališta procjenjiva, no povijesno preispitivanje zasigurno će u budućnosti naći odgovore. Stoga je upravo Društvo za promicanje orguljske umjetnosti odlučilo da ponese u svom službenom nazivu njegovo časno ime i «otrese prašinu socrealističkog ignoriranja i zaborava» i tako oda počast ovom hrvatskom velikanu glazbene umjetnosti.
Široko područje djelovanja prof. Franje Dugana, njegov zavidni raspon obrazovanja, njegovo pedagoško djelovanje i odgoj mnogih naraštaja glazbenika, njegova koncertantna djelatnost kojom je našu kulturnu javnost upoznavao sa orguljskim djelima neumrlog Bacha, uz njegova orguljska djela koja su od izuzetne važnosti za hrvatsku orguljsku literaturu, njegova povezanost sa Cecilijanskim pokretom i idejama, obnavljanje crkvene pjesme na narodnom jeziku, njegove zamisli da svojim priznatim autoritetom traži i visoku umjetničku razinu u liturgijskoj praksi, te europska orijentacija prof. Franje Dugana kroz Cecilijanski pokret, izravno ga je povezivala s velikim imenima tadašnjeg orguljaštva, poput Perossija u Italiji, Flora Peetersa u Belgiji ili pak Alexandera Guilmanta u Francuskoj.
Djelovanje prof. Franje Dugana na neki je način utrlo put i programskim nastojanjima Društva za promicanje orguljske umjetnosti.
Odavanje počasti njegovom časnom imenu, uz dobrotu i pristanak njegovih nasljednika, omogućilo je Društvu da kroz svoje djelovanje ukaže i na vrijednosti koje nam je taj neimar hrvatske orguljske glazbe ostavio u zalog, te da kroz svoj rad osigura trajno sjećanje na ime ovoga velikana.
Prof. Ljerka Očić